05 STU.

Antonia i dijabetes

by Antonia Kelemovi

Imala sam 9 godina kada mi je u život ušetao on. Kada je promijenio sve životne navike koje sam do tada imala kao bezbrižno i veselo dijete. Tiho i polako mi je oduzimao snagu i tjelesnu masu. Javio se strah kod roditelja koji nisu znali zašto je to tako i tražili odgovore na ta pitanja, dok sam ja i dalje vodila bitku s njim.

Prošlo je dosta vremena dok se nije otkrio. Toliko me izmijenio da sam i izgled skroz promijenila jer sam gubila tjelesnu masu i pala na svega 19kg sa 9 godina i dok nalazi nisu pokazali da je on krivac za sve. Mama nije odustala i bila je hrabra u svakom trenutku dok me vodila po pretragama, dok nije saznala zašto je to tako. Sjećam se da je stigla kući s nalazima i da je skrivala suze i strah,  sama jer je tata bio na putu. Nije ništa htjela reći dok nije zadnji atom snage skupila da ne bi pokazala strah prema njemu. Taj isti dan sam i ja saznala za njega u bolnici,  nisam znala što je i kakav je i koliko će ostati tu.  Tada su se koristile injekcije i ja kao znatiželjno dijete sam si ju sama dala uz pomoć medicinske sestre.  Mama je popričala s doktorima i otišla s “plavom knjižicom” kući dok sam ja morala ostati.  Tada se javio 1.strah.  Zašto i što je taj dijabetes tip 1,  kakav inzulin?  Sjećam ga se dan danas. Ne shvaćaš,  a znaš da nije nešto u redu.  

Misliš kako ćeš popiti lijek i ozdraviti i to je to.  Ali nije bilo tako.

Svakim danom sam ga više upoznavala.  Njega… DIJABETES TIP 1. Obroci u isto vrijeme zbog djelovanja inzulina,  ne shvaćajući trajnost njegove postojanosti u mom životu.  Naravno da je mama bila nosioc svega,  novog načina života i obroke uz neke zabrane,  slatkog kao takvog, obroci u isto vrijeme radi djelovanja Inzulina kao takvih tada. Što i nije bio problem. Zaboravljaš na sve prije,  učiš i prikupljaš informacije kroz igru i učenje u bolnici. Postao je moj Dijabetes,  uvijek prisutan bez obzira na lijek.  Nije nestao,  pratio me u stopu, postao je moj novi prijatelj s kojim sam upoznavala sve ostale….Jer uvijek će biti tu.

Djeca na jednostavniji način shvaćaju stvari i ne gledaju na nedostatke. Nikad me nije sprječavao u ničemu,  niti sam ga predstavljala kao bolest jer za mene to nikad nije bio i nisam mu dozvolila da to postane. Kao bolest su ga gledali odrasli jer znaju više, više o komplikacijama ili radi neznanja o njemu,  da je to u stvarnosti zdraviji način života ih je trebalo podučiti,  a ne bolest.  Dok to djecu ne zabrinjava jer sad smo tu,  ne vidimo budućnost tako daleko. Nije me spriječio nikad da budem aktivno i zdravo dijete,  dokazivala sam drugima  da sam kao i svi ostali ponekad i bolja zbog njega, mog prijatelja. Naučio me odgovornosti,  upornosti,  empatiji….

Nije uvijek sve bilo savršeno…predugo smo bili prijatelji dok smo odrastali skupa, zbog skokova u razvoju. I u pubertetu smo se jako počeli svađati.  Niti sam ja njega slušala,  a nije ni on mene.  Inzulina je trebalo sve više,  a ništa nije bilo dobro.  Toliko me ljutio da nisam htijela mjeriti GUK onoliko koliko bi trebalo.  Mama je bila u strahu od komplikacija, čestih noćnih hipoglikemija koje nisam osjećala. Sve me to ljutilo radi mame koja nije noćima spavala radi njega,  radi mog nemara, a ja i dalje najpametnija. Nisam mogla pobjeći od njega,  bio je još gori. Javljala su se pitanja zašto, odrastala sam i teže sam prihvaćala te činjenice.  

Postao je sjena.

Koliko god ga tjerala,  bio je još uvijek tu. Nije odlazio, bio je prijatelj bez obzira na greške.  Nije postajao neprijatelj,  ali nije ni otišao.  Ostao je uz mene da me prati,  da me tjera dalje.  To rade samo pravi prijatelji. Faza odrastanja je prošla vrlo brzo, zaradio je moje poštovanje jer me nije nikad iznevjerio kao što sam ja njega. Odnos s usponima i padovima.

Zahvalna sam mu što mi nije dozvolio da u ičemu odustajem nego da ustrajem,  da postanem bolja prema samoj sebi,  a tako i prema drugima,  odgovornija jer je znao da će i on postati bolji, najbolji.

antonija-kelemovic-3
Antonia i Dalibor

 

Postao je punoljetan po svim zakonima,   sve čemu me učio tada smo proslavili s tortom i nije me razočarao jer znao je da sam puno toga kroz stečeno znanje i iskustvo naučila. Prošao je svašta sa mnom i ja s njim,  dozvolio da budem i radim ono što želim i da budem ono što danas jesam…. I dalje uživamo skupa.  Sada kao i majka znam da je roditeljima teško to za shvatiti ali vi ste tu da djetetu pomognete u odrastanju i ne dozvolite da postane bolest nego način života, on suputnik, prijatelj na tom putu vašem djetetu. Hvala mojim roditeljima što su me naučili da imam takav odnos s njim,  što nikad nije predstavljao problem. Ja sam zbog svog prijatelja postala bolja osoba,  stekla puno novih,  uživam u životu i majčinstvu,  radim posao koji volim i hvala mu na tome.

 

 

 

6 5 1
7 2 4

 

Leave a Comment

© 2017 WordPress Theme. Powered By Bitlers

Sviđa vam se naša stranica? Proširite glas svima.