13 PRO Baš u ovo vrijeme, vrijeme Božica, bili smo u nedoumici da li je dm nastupio ili nije.
Par dana prije Badnjaka sam primijetila da moj sin, moj Marko, nekako mi malo čudno izgleda, kao da je smršao kao da je… Neznam nešto jest.
Kako mi muž ima dm1 izmjerili smo mu šećer i da bio je 14! 
U dubini sebe mislila sam to je slatko, to su slatkiši koje je taj dan pojeo.
Naravno nisam imala mira i usprkos drugom mjerenju koje je bilo ne loše odvedemo ga doktoru.
Dok nam kaže da idemo vadit krv na sam Badnjak.
Obavili smo i to …..
Jutro, Božić. Trebamo ići po nalaze
Djeca ulaze u našu sobu sa darovima, sretna vesela, a ja 
kakva da budem
Kaže meni sin mama otvori i ti dar, a ja njega zamolim da prije nego odemo po nalaze izmjerimo mu šećer.
I gle Bozicnog čuda šećer 5,4 (nikad neću zaboraviti 
)
Ja njega zagrlim i kažem mu “Sine, ovo je moj poklon za Božić!” 
Dolazak u bolnicu to jutro šećer koji su mu vadili je bio 6,9 na granici kako kaže doktorica.
I zatim nam zakazala termin kod dok Jakšić nekad u 1 mjesecu
E da sjećam se blagdani prošli ti čarobni blagdani
I onda jedan dan moje Sunce (sjećam se njegove face kao da je danas bilo) sjedi na stepenicama, crven u faci od skakanja po vani na hladnoći, a opet nekako blijed čudan…
Ja opet kod njega.
Marko jesi dobro?
Kaže mama samo pijem vodu, tako sam žedan nisam dobro .
Ja kako sam radila u dućanu koji smo imali u kući ostanem da radim, a muž ga odvede na hitnu.
Normalno poziv od njih je taj da nas sin nažalost ima dm1.
Brzo su došli obadvojica, gledam ih kako ulaze u radnju Marko, uplakan Ivan tužan, ja….. samo je bilo pitanje koje i danas spominjem “Bože, zašto”?
Onda magla, strah, ostajanje u bolnici.
Nisam mogla biti s njim.
Svaki dan jutro Šibenik, noć Knin.
Marko ostajao sam, tužan 
.
Ali evo 7 godina iza nas.
7 godina borbe!
Moj Marko je izrastao u lijepog dobrog pubertetliju koji ipak ruku na srce nekad zna u nećemu pretjerati nekad zna burno reagirati.
Ali kako je meni jednom rekao: “Mama uz mene si, čuvaj me ”
A kad se slomim, kad osjetim da nemogu više.
Muž mi kaže Tanja ti si naš borac, nemožes se slomit!
Koliko god ja njima budem potpora u svemu i oni su meni!
Oni su moje ljubavi zbog kojih dišem, živim i sikiram se 
.
Izostavila sam jedan dio o boravku u bolnici, o iglama, o mjerenju, jer to je sve isto kao što ste i vi prolazili i prolazite dan danas.
Želim vam da vaši slatkiši budu uvijek sretni veseli sa puno dobrih šećera te da ih Bog čuva, a i nas roditelje skupa s njima.
Autor: Tanja Jurešić Dilber
