27 STU.

Mali dijabetičari – veliki borci

by Izvor
Cilj je naučiti dijete i roditelje kako živjeti s dijabetesom, postići dobru kontrolu bolesti i spriječiti razvoj komplikacija

Broj oboljelih od šećerne bolesti raste, pa danas poprima čak epidemijska obilježja. U odraslih prevladava šećerna bolest tipa 2, u kojoj su stvaranje i izlučivanje inzulina, iako nedovoljni, još uvijek očuvani. Djeca gotovo isključivo obolijevaju od šećerne bolesti tipa 1, u kojoj su zbog apsolutnog nedostatka inzulina potrebni neodgodivo liječenje  i trajna primjena inzulina.

Kako prepoznati

Zbog nedostatka inzulina jednostavni šećer, glukoza, ne može iz krvi ući u stanice i poslužiti kao izvor energije ili se uskladištiti, nego se nakuplja u krvi. Zbog toga se počinje izlučivati mokraćom. Kako šećer za sobom povlači i vodu, mokrenje postaje obilnije i učestalije, a bolesnik sve više žeđa i pije. Djeca koja su do tada kontrolirala mokrenje često se nekontrolirano noću pomokre u krevet. U male djece koja su još u pelenama i koja i inače često piju više tekućine, posebno ako su na bočici, prvi simptomi mogu promaknuti. Kako izlučivanje veće količine šećera mokraćom znači gubitak kalorija, unatoč dobrom apetitu oboljeli mršave. U djece, osobito male, gubitak apetita nije rijetkost.

Razvoj bolesti u djece je brz i znakovi bolesti prisutni su obično tri do četiri tjedna. Ako se bolest ne prepozna dovoljno rano, nastupaju teži metabolički poremećaji kao posljedica nepotpune razgradnje masnoća i nakupljanja ketona u krvi. Uz dotadašnje znakove učestalog mokrenja, neutažive žeđi i gubitka težine, djeca imaju osjećaj mučnine, povraćaju, ubrzano dišu, a može doći i do poremećaja svijesti, što su znakovi ozbiljne i po život opasne dijabetičke ketoacidoze. Budući da su brzina oporavka i daljnji tijek bolesti ovisni i o stupnju poremećaja u kojem je šećerna bolest otkrivena, uputno je
u svakoga bolesnog djeteta čije je stanje nejasno prekontrolirati razinu šećera u krvi, odnosno šećer i ketone u mokraći.

Pet osnovnih mjera

Pet je osnovnih mjera kojima se služimo u liječenju šećerne bolesti. Kad je riječ o šećernoj bolesti tipa 1, jedini lijek koji upotrebljavamo je inzulin. Uz inzulin, važno je pridržavati se pravilne prehrane, provoditi tjelesnu aktivnost i samokontrolu. Kako bi znali interpretirati rezultate samokontrole i tome prilagoditi druge terapijske mjere, bolesnici, odnosno njihovi roditelji, o svemu moraju biti dobro educirani.


Inzulin –
Budući da je inzulin bjelančevina te se u doticaju s enzimima želučanog soka razgrađuje, nužna je njegova primjena putem injekcija. U male djece primjenjuje se mješavina inzulina srednje dugog i kratkog djelovanja prije doručka i večere. U početku bolesti, kad su potrebe za inzulinom manje, katkad se dobra kontrola bolesti postiže i samo jednom dozom inzulina. U starije djece, koja su samostalnija i imaju složeniji dnevni raspored, u upotrebi je intenzivirana terapija. Pomoću praktičnih inzulinskih injektora-penova inzulin kratkog djelovanja primjenjuje se prije glavnih obroka, a inzulin srednje dugog djelovanja prije spavanja.

Svim tipovima inzulinske terapije nastojimo se što više približiti prirodnom radu gušterače, koja trajno izlučuje manju količinu inzulina, a uz obroke dodatne boluse inzulina. Zbog toga se danas najviše očekuje od upotrebe inzulinske crpke, koja osigurava trajnu isporuku inzulina preko katetera postavljenog u potkožno tkivo. To je oblik liječenja koji trenutačno najbolje oponaša fiziološko djelovanje inzulina jer osigurava trajan dotok inzulina uz mogućnost promjene dotoka ovisno o potrebama tijekom dana te isporučuje boluse prije svakog obroka. Na taj se način najbolje može prebroditi smanjena potreba za inzulinom u prvom dijelu noći, te porast potrebe uoči jutra. Takvom isporukom inzulina može se mijenjati broj obroka dnevno, a količina inzulina prilagodit će se uzetoj količini ugljikohidrata.
Odabir bolesnika za takav oblik liječenja mora biti predvođen motiviranošću bolesnika i obitelji da poboljšaju kontrolu bolesti, pri čemu u svoj život unose više slobode. Terapiju je moguće provoditi u svim dobnim skupinama, počevši od dojenačke, s tim da u mlađe djece brigu o provođenju terapije i njezinoj prilagodbi u potpunosti preuzimaju roditelji. U starije djece i adolescenata terapiju provodi sam bolesnik, ali roditelji su ti koji moraju pružiti trajni nadzor i podršku. Jedino tako izbjeći će se izostavljanje, odnosno zaboravljanje primjene pojedinih bolusa pred obrok, te osigurati redovita provjera razine šećera u krvi i pravilna prilagodba inzulinskog bolusa trenutačnoj razini šećera i planiranom obroku. Uza znatno povećanu kvalitetu života koju takav oblik terapije donosi, otvorena je mogućnost poboljšanju kontrole bolesti i smanjenju broja hipoglikemija.

Prehrana – Važan element u liječenju je odgovarajuća prehrana. Ne govorimo o dijeti nego o reguliranoj prehrani, pod čime podrazumijevamo visok unos složenih ugljikohidrata (tamni kruh, krumpir, tjesto, riža), hranu bogatu vlaknima (povrće, voće), ograničen unos masnoća, a osobito koncentriranih ugljikohidrata (bijeli šećer, čokolada, bomboni, med).
U djeteta predškolske dobi često je prisutan problem nedovoljnog apetita. Razvojem šećerne bolesti i uvođenjem inzulinske terapije vrlo često postaju prave male izjelice. Jednim dijelom to je posljedica djelovanja inzulina koji, ako češće izaziva hipoglikemije, izaziva i glad, ali najznačajniju ulogu ima činjenica da hrana postaje “zabranjeno voće” i samim time još primamljivija. Veći problem postaje izbirljivost djeteta i prilagodba na reguliranu prehranu. Budući da u prehrani postoji mnogo ograničenja, potrebno je udovoljiti djetetu u načinu pripreme i odabiru povrća i druge dopuštene hrane koju voli. Standardne preporuke teže se provode u malog djeteta i onog predškolske dobi, a katkad takva hrana i ne može zadovoljiti njihove kalorijske potrebe. Stoga je dopušten umjeren unos masnoća, uključujući punomasno mlijeko, kao i koncentriranih ugljikohidrata. Malo čokolade uz glavni obrok, sladoled ili keksi prije tjelesne aktivnosti djelovat će dobro, zadovoljavajući želju djeteta za takvom hranom.

Samokontrola bolesti – Uključuje mjerenje razine šećera u krvi do četiri puta dnevno – na tašte, prije ili poslije glavnih obroka. Ako se bolest dobro kontrolira, posebno kad šećer nije prisutan u mokraći, određivanje glikemije moguće je činiti i rjeđe, ali u različito doba dana. Dodatna mjerenja potrebna su ako se dijete ne osjeća dobro, bilo da postoji sumnja na hipoglikemiju ili je u infektu, što može izazvati dugotrajno visoke vrijednosti šećera. Određivanje šećera i ketona u mokraći, pogotovo u malog djeteta, često je nepraktično. Preporučuje se mjerenje svakako učiniti ujutro, na tašte.

exercise-for-kids-fun-good-easy-facts-best-routines-programs
Fizička aktivnost je preporuka

Tjelesna aktivnost – Nepredvidiva je, posebno kod malog djeteta. Količini aktivnosti nećemo prilagođavati dozu inzulina nego ćemo, u slučaju da je aktivnost povećana, uključiti dodatni obrok. Bitno je poticati aktivnost djeteta, igrati se s njim ili ga uključiti u neki sport. Na taj način smanjit ćemo mu trenutačnu potrebu za inzulinom, odagnati pažnju od hrane ili omogućiti mali dodatni obrok koji ga može veseliti.

Edukacija – Dijete i roditelji moraju biti educirani kako provoditi liječenje te kako rezultate samokontrole iskoristiti u prilagodbi inzulinske terapije.

Ciljevi liječenja su naučiti dijete i roditelje kako živjeti s dijabetesom te, postizanjem dobre kontrole bolesti, spriječiti razvoj komplikacija, kako akutnih (hipoglikemije i ketoacidoze), tako i kroničnih koje zahvaćaju oči, bubrege i periferne živce.
Kako bi se dijete na odgovarajući način uklopilo i odrastalo u društvu svojih vršnjaka, potrebno mu je osigurati uredan rast i razvoj te psihološku podršku.

Autor: doc. dr. sc. Gordana Stipančić, dr. med., spec. pedijatar

Preneseno sa Vaše zdravlje

Leave a Comment

© 2017 WordPress Theme. Powered By Bitlers

Sviđa vam se naša stranica? Proširite glas svima.