10 LIP Dopune i izmjene pravilnika o ortopedskim i drugim pomagalima izazvale su veliku zabrinutost oboljelih od dijabetesa – i to zbog mrežne domene za praćenje ishoda liječenja. Naime, kako kažu pacijenti, ako dijabetolozi odnosno bolnički specijalisti ne unesu njihove podatke četiri puta godišnje, boje se da će ostati bez senzora za mjerenje glukoze.
Prim. dr.mr.sc. Manja Prašek, predsjednica Zagrebačkog dijabetičkog društva, osvrnula se u razgovoru za blok Informativnog medijskog servisa HTV-a u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska” na članak o praćenju ishoda liječenja, koji smatra diskriminirajućim.
– Možemo raspravljati o načinu korištenja senzora, a naputak da se prati ishod liječenja je diskriminirajući za osobe sa šećernom bolesti. Naime, HZZO tako uvjetuje svoju uslugu očekivanim ishodom. To bi bilo kao da čovjeka bole leđa i mi ga pošaljemo na rendgensku obradu i nakon toga očekujemo da imamo poboljšanje njegovih simptoma – kaže Prašek i upozorava da senzor nije lijek, nego samo pomagalo kojim bolesnik skenira razinu šećera u međustaničnoj tekućini. To, napominje, ne može utjecati na ishod liječenja.
Prof. dr. sc. Milan Vrkljan, predsjednik Nacionalnog povjerenstva za strategiju liječenja dijabetesa, kaže da je Hrvatska zemlja u kojoj pacijenti s dijabetesom imaju apsolutno ista prava kao i u Njemačkoj.
– Postoje svi inzulini, postoje sve tabletice, postoje svi uvjeti liječenja. Imamo katastrofalan ishod liječenja. I taj ishod liječenja k tome se još i ne prati. Naši pacijenti u Hrvatskoj koji imaju dijabetes, imaju najveću stopu amputacija nogu, potkoljenica u Europskoj uniji. Kako je moguće da mi u zemlji u kojoj imamo sve moguće tehnike, mogućnosti liječenja, imamo tako katastrofalan ishod liječenja? Upravo zato što se u Hrvatskoj ne provodi evidencija ishoda liječenja. Ne postoji nijedna civilizirana zemlja u kojoj vi možete dobiti jedan lijek koji je izuzetno skup, a da netko tko je taj lijek propisao, u ovom slučaju HZZO, nema pravo pratiti ishod liječenja. Ishod liječenja se prati isključivo u funkciji praćenja ishoda odnosno uspješnosti liječenja. Ako hrvatska država izdvaja 4 milijarde kuna godišnje za liječenje dijabetesa, onda se mora znati nakon godinu, dvije, tri, liječi li se taj pacijent uspješno ili će imati amputaciju noge, infarkt ili inzult. Mi to trenutno u Hrvatskoj ne znamo – rekao je.
Na pitanje je li opravdan strah pacijenata da će ostati bez potrebnog senzora ako ne budu uneseni njihovi podaci, odgovara: “Ni u kom slučaju!”. Pojasnio je i da podaci koji će se uzimati od pacijenta ne predstavljaju opterećenje za liječnika jer to je, kaže, svega deset podataka.
– To su svi podaci koji se upisuju na povijest bolesti – objašnjava.
Hrvatska je imala moderan registar, kaže doc. dr. sc. Dario Rahelić, predsjednik Hrvatskog dijabetološkog društva.
– Nažalost, kako se počelo razmišljati o bolničkim informacijskim sustavima, u različitim bolnicama su različiti informacijski sustavi bili prihvatljivi odnosno primijenjeni. Tako je registar postao nešto što bi se moralo dodatno ispunjavati. Tako je prestalo popunjavanje registra od strane liječnika specijalista, a s druge strane imali smo i panele. Tada su uvedeni paneli za obiteljsku medicinu, no i oni se ispunjavaju svega 20-ak posto. Prema tome, mi u ovom trenutku imamo samo 20-ak posto podataka od ukupne populacije osoba s dijabetesom u Hrvatskoj. I na temelju toga bi trebali planirati daljnje akcije kako smanjiti stopu amputacija – kaže Rahelić i zaključuje da je poboljšanje kvalitete skrbi i kvalitete života osoba oboljelih od šećerne bolesti moguće isključivo praćenjem ishoda liječenja i modernim registrom, koji neće samo pratiti kontrolu glikemije, nego i uspješnost pojedinog lijeka, ali će liječnicima moći dati i realne podatke o situaciji u Hrvatskoj. Novi registar očekuje se u rujnu.
Inače, danas se održava i sastanak u Ministartvu zdravstva na kojemu će dijabetolozi među ostalim zatražiti raspisivanje još 50 specijalizacija.
Prilog pogledajte na donjem linku.
http://vijesti.hrt.hr/519867/dijabeticari-i-pracenje-ishoda-lijecenja-sto-treba-znati?jwsource=cl
Sa dijabetesom živim od 1981. godine. Više od četiri desetljeća iskustva naučilo me kako kvalitetno živjeti s ovom bolešću, prilagođavati se promjenama i odgovorno brinuti o svom zdravlju. Dijabetes me naučio disciplini, upornosti i važnosti stalne edukacije.
Volontiranjem u području dijabetesa bavim se više od 40 godina. Aktivno sudjelujem u edukativnim predavanjima, javnozdravstvenim akcijama, obilježavanju Svjetskog dana dijabetesa te pružanju podrške oboljelima i njihovim obiteljima.
Bio sam predsjednik Zagrebačkog dijabetičkog društva u jednom mandatu te dopredsjednik u dva mandata. U nekoliko navrata bio sam i član Izvršnog odbora Hrvatskog saveza dijabetičkih udruga (HSDU), gdje sam sudjelovao u donošenju odluka i razvoju programa na nacionalnoj razini.
Danas volontiram u udruzi Mellitus Rijeka, gdje nastavljam promicati prevenciju, redovitu kontrolu i zdrav način života.
Vjerujem da se uz znanje, međusobnu podršku i pozitivan pristup može živjeti ispunjen i aktivan život unatoč dijabetesu.
