12 OžU Peglam apsolutno sve njezine pidžame, spremam donji veš, kozmetiku i plačem najtužnije ikada. Te ogromne, teške, bolne suze padaju niz moje lice. Plačem od straha koji je ušao u mene. Bojim se svega. Bojim se jer ne znam što je to dijabetes, bojim se jer ne znam hoće li i kako će moja Gita živjeti s njim. Gledam ju, razigrano i veselo trči po sobi i nikako si ne mogu pojmiti da baš ta, toliko vesela i razgirana djevojčica ima dijabetes. I dok zadnje stvari spremam u torbu i dajem suprugu upute, jer sam svjesna da ćemo jedno vrijeme biti u bolnici, on me u svom tom bunilu gleda i tvrdi da ona nema dijabetes. Da je šećer povišen zbog jaffa keksa koji je pojela večer prije.
Nakon što smo došli na hitan prijem i nakon što sam objasnila da smo joj izmjerili šećer ujutro na tašte i da je vrijednost bila 13, i nakon što jedva izgovaram da mislim da moja Gita možda ima dijabetes, donose aparatić i ponovno je pikaju, piše HI. Nikada neću zaboraviti tu suzu u oku medicinske sestre nakon što joj je i treći put izmjerila i nakon što je i treći put pisao HI. Toliko je visok da aparatić jednostavno ne može pokazati vrijednost.
Ulazimo u ambulantu, doktorica mirnim i tužnim glasnom izgovara najteže riječi: „Vaše dijete ima dijabetes“. Pokušavam kontrolirati emocije, pa trudna sam samo tri mjeseca. Ali ne mogu. To je šok koji se riječima ne može prenijeti. I osjećam da se i suprug slomio. Izgubio. Čujem taj teški udisaj pa izdisaj. Zna da mora biti jak za nas sve. Ali ne ide. Doktorica nas ostavlja da se pozdravimo, jer korona je tek počela i neće biti posjeta, neće nas vidjeti neko vrijeme. Sjedimo nas dvoje, slomljeni. I gledamo tu našu Slatku, kojoj je šećer toliko velik da se ne može izmjeriti baš kao što se ne može niti izmjeriti ta sva njezina energija i radost…
Godinu dana kasnije mjerim joj vrijednost šećera Librom, dajem dva inzulina i budim ju u potpuno slavljeničkom raspoloženju. Giti je danas prvi Slatki rođendan. Baloni posvuda. Umotani mali znak pažnje ručice brzo otvaraju. Smijeh odzvanja sobom…
Vjerojatno će velikoj većini možda biti čudno, možda će čak nekome djelovati da je prebolno, čak možda i pomalo apsurdno pa se pitati zašto slaviti dan kada je djetetu dijagnosticiran dijabetes tip 1, stanje koje će ju pratiti cijeloga života. Zašto slaviti tolike silne ubode inzulina, zašto se radovati svakom postignuću vezanom za dijabetes…. Odgovor je toliko velik.
Prije 1921. godine osobe oboljele od dijabetesa tipa 1 mogle su najduže živjeti godinu do dvije života. I to su bili iznimni slučajevi. Tretman liječenja dijabetesa inzulinom jedan je od najvećih medicinskih otkrića 20. stoljeća. Pa shodno tim činjenicama, kako da ne slavim život, kako da joj ne proglasim drugi rođendan na dan kada je postala i službeno Slatka.
Od „Vaše dijete ima dijabetes“ do „Gita ima dijabetes“, a da se pri tome ne raspadnem izvana i iznutra, prošlo je godinu dana. Znate li što je i koliko je potrebno da naglas jasno i glasno kažem da Gita ima dijabetes, a da mi se pri tome oči ne zacakle. Da ne protrnem od straha. I ne znanja. Da poput kakvog pancira primam tisuće totalno nepotebno upućenih komentara. Da primam sažaljive poglede drugih roditelja. A da se pri tome osjećam veliko. I ponosno. Na nju. Na taj komad moje duše koji sa ponosom pokazuje Libru, koja strpljivo čeka da se šećer spusti kako bi jela, koja na svaki ubod inzulina gleda kao na igru s nama, jer bira mjesto gdje ćemo joj ga implicirati. Koja Libre svaka dva tjedna mijenja, na takav način da dezinficira mjesto na koji ćemo joj staviti. Ona je dijete od četiri godine. I ona je svoj dijabetes zagrlila kao što majka zagrli svoje dijete. I ne da ga nikome.
Godinu dana života sa dijabetesom, iz perspektive jedne majke Slatke djevojčice, mogla bih opisati kao vrlo uzbudljivu godinu, u kojoj sam toliko toga naučila, o dijabetesu, o Giti, o sebi, o svojoj obitelji. Godinu u kojoj sam prepoznala svoje najdublje strahove, promijenila percepciju života. Godinu u kojoj sam shvatila da imam svog vlastitog heroja. Svoju Gitu.
Nedavno mi se javila jedna majka, čija je djevojčica baš poput i moje Gite slatka. Javila mi se dok su još bile u bolnici. Shrvalo me. I svaki put me shrva kada čujem ili pročitam da je netko dijete novookriveno. Jer znam kroz što moraju proći. Znam koji strah im kola venama. Znam da im se život mijenja iz temelja. Znam koliko će im biti teško. I znam koliko sve to skupa nije jednostavno. Nakon što su izašle iz bolnice, dogovorile smo se za kavicu na igralištu. Gledala sam tu shrvanu majku i vidjela sebe prije točno godinu dana. Vidjela sam taj strah u njezinim suznim očima. Vidjela sam tu paniku. A ona je u meni vidjela nadu. Vidjela je ratnika koji se ne predaje. Vidjela je majku djeteta sa dijabetesom koja je u samo godini dana imala tolike bitke. I iz svake izašla kao pobjednik. Vidjela je majku koja se jednako glasno i iskreno smije kao i prije Gitine dijagnoze. Nikada neću zaboraviti njezine riječi, nakon što smo se pozdravljale i dogovarale iduće druženje „ Ivana, pa ja se smijem nakon 15 dana“. „ I smijat ćeš se draga moja, još jače nego prije“ odgovorila sam joj. I tad sam shvatila koliko je zapravo velika bila ta naša prva godina.
I kada nas vide na igralištu, u trgovini, u parku, u šetnji, nitko ne vidi da sam tu noć bdjela nad njoj, jer joj se šećer tako sporo dizao. Nitko nije vidio moje suze zbog jednog KIKI bombona koji je pojela, pa joj šećer nismo mogli spustiti 3 sata. Mi pričamo o jednom bombonu. Jednom. I šećeru koji je tri sata bio preko 20. Nitko nije vidio da sam se toliko puta raspadala, i skupljala to svoje slomljeno srce, jer sam joj morala dati primjer hrabrosti. Nitko nije vidio kako sam očajnički gurala sok u svoje drhtavo dijete kojem je šećer bio toliko nizak da se nije mogao izmjeriti. A ona je govorila „Mama ja ću sada zaspati“. Nitko nije vidio kako u sekundi računam broj ugljikohidrata i računam koliko jedinica inzulina joj je potrebno da iste pokrijemo. Nitko nije vidio kada sam po ko zna koji put pokušavala objasniti zašto ima dijabetes, da za to nitko nije kriv. I da to nije isti onaj šećer koji se dobije u godinama, zbog načina života i stresa. Nitko nije vidio koliko me svaki put zaboljelo kada bi mi rekli „Čujem da ti je Gita bolesna“, pa dok bi im pokušala objasniti da ona nije bolesna, nego joj jednostavno gušterača ne radi, već bi nastavljali, „ Znam ja što je dijabetes, ima ga i moja baba“. Nitko nije vidio trenutak u kojem je zbog prevelike aktivnosti zaspala na kauču, a ja sam od straha pretrčavala kuću i mjerila šećer, jer sam pomislila na najgore, a ona je zapravo samo bila umorna. Nitko nije vidio toliko toga. I ne treba niti vidjeti.
No, ono što je nekako možda i najvažnije, Gita dok puše svoju prvu Slatku svijećicu na torti, nije sama. Osim mame i tate, kraj nje je njezin bracika, vesela i zdrava šestomjesečna beba, koji trenutno nema pojma što se događa, ali radoznalo gleda u te silne balone i u svoju seku, koja je tako ponosna što baš ona slavi dva rođendana u istoj godini.
I baš zbog svih tih bitki koje vodimo svakodevno, zbog svih tih pobjeda, uspona i padova, mjesec ožujak, za mene i moju obitelj je i mjesec slavljenja života. Prva Slatka godina je iza nas. I sa ponosom mogu reći „ Gita sretan ti prvi slatki rođendan, ratnice moja!
Tekst i emocije:
Ivana Grabar (majka junakinje Gite)
Tekst je objavljen na portalu Veritas.
Majka djevojčice Gite. Gita ima T1 i uživa u životu jednako kao i njezini vršnjaci.
Uz Gitu, veselje u kuću unosi i šestomjesecni Oskar 🙂
