26 LIS.

10 slatkih godina… dijabetes

by Ivana Kečkemet

Bilo je to na današnji dan prije 10 godina. Dan kad se moj svijet srušio.U teškoj ketoacidozi sa šećerom 47 i bez svijesti primljena je moja ljubav, moje sve u bolnicu. Sa samo 1 god.i 3 mjeseca, moj život koji sam nosila 9 mjeseci  u rizičnoj blizanačkoj trudnoći  se bori za svoj život… Dijagnoza DM tip I.

Lučija prilikom dijagnoze
Lučija prilikom dijagnoze
Oglasi

Dani su prolazili, a naša Lučija je je bila sve bolje. Moj muž i ja smo prošli edukaciju kako da se nosimo s novonastalom situacijom i nakon 21. dana napokon smo došli kući. Imali smo osjećaj da neznamo ništa. Hranili smo je po tablici koju smo dobili u bolnici i nismo odstupali od nje niti zalogaja ali što god da smo radili glupi šećer je bija stalno visok. Prosjek se vrtija oko 9. Noć nam je bila malo je reć užasna.Po cilu noć šećer nebi pada ispod 25.. Kao odgovor na lošu regulaciju uvodimo obavezno davanje inzulina u 3h da bi nam dan počeo s „normanijih“ 15. Mjenjali smo inzuline, ali ni to nije pomoglo. Da napomenem nismo bili na penu već na malim špricama s kojima bi iz staklene bočice navlačila potrebnu dozu inzulina jer i na penu sa pola jedinice to je bila prevelika doza za nju tako malu i tesku svega 9kg. Nemoram ni opisivat poglede ljudi  kad bi se nalazili negdi vani a maloj bi bilo vrime za inzulin. Srića jedna sam od onih koji nije briga šta „selo“ priča.

Nakon godine ipo dana torture sa secerima prešli smo na pumpicu po preporuci dijabetološkog tima.

Jednom riječju mogu opisat naše iskustvo s njom SPAS. I za nas, a pogotovo za našu curu. Lagano se prosjek dovodio u red, a naša beba rasla u krasnu curicu punu samopouzdanja i odgovornosti. Napokon smo zaboravili onu tablicu po kojoj se hranila i mogla je sve jest u normalnim količinama. Krećemo u vrtić, upisuje se na balet. U muža i mene s vremenom blijedi ljutnja na šećer, učimo se živit s njim učimo i nju da će joj to bit životni suputnik ali isto tako i da ona vodi njega, a ne on nju i da nema toga šta ona ne može..

Naš 6.rođendan nam nije ostao u lipom sjećanju…Nakon proslave u igraonici sa prijateljima došli smo kući.. sve je bilo u najboljem redu… šećer prije spavanja savršen…
U 1 h budi me njen plač dižem se trčem do nje zovući je Luca šta je bilo..ona me pogleda plač staje odjednom počinje urlikanje i deranje… ona se trese ja je držim na sebi mjerimo šećer piše 8!!! Muž i ja se gledamo, mala se trese ka prut uz urlike koji bi posramili najstrašnije horor filmove. U toj ciloj nemoći počinjem plakat, neznam koga da zovem hitnu ili egzorcistu s obzirom na prizor. Zovemo med. sestru iz dijabetološkog tima  koja kaže da damo GLUKAGEN. Otvaram frižider, gledam u onu inekciju, muž drži malu koja sve jače urla, ja plačem, tresem se  pripremam inekciju i dajem joj je u nogu, jer mi je od silnog bacanja to bilo nekako najzgodnije da je ne ozljednim ili da slučajno ne slomijemo iglu. Nije prošlo 5 minuti mala nasmijana dolazi meni i zovne me „mama“ hoćemo se igrat? Moje suze su se slivale niz lice do svitanja! Sutradan mi zbunjeni nije bija hipo, a dali smo ga čak na šećer 8. Ovakva situacija nam se događala jos par puta i svaki put tokom noći. Prije ovoga događaja bižali smo od glukagena smatrali ga najvećim neprijateljim i živili u strahu od njega. Danas smo zahvalni na njemu i gledamo ga ka prijatelja.

Godine prolaze krećemo u školu. Odmah u startu dolazi do izražaja njena neovisnost, sloboda,zrelost, odgovornost i tvrdoglavost. Otvoreno priča sa svojima u razredu o šećeru, sve objasni ako nekoga nešto zanima. Nakon 5 godina baleta okreće se atletici s kojima osvaja brdo medalja.

Preko novina saznajemo za senzor i face grupu Roditelji mladih dijabetičara. Krećemo u nabavku Libre senzora iz Nizozemske i nakon pustih godina s libreom spuštamo prosjek po prvi put u životu ispod 7 – nemogu opisat taj osjećaj i sreću kod nas a i kod našeg diteta.
Evo otada je prošlo 3 godine  nijednom se nismo vratili poviše 7.

Prihvatili smo dijabetes kao člana obitelji koji svima ide na živce(sigurna sam da svi imamo takvog) imamo uspone i padove i nakon 10  dugih godina  više nema ljutne, naučili smo živit s njim,putujemo živimo volimo rastemo i starimo i koliki god šećer bija moja cura ima tatu i mamu koji je obožavaju i dva brata koji nju vole živcirat ali se volimo  i to je najbitnije.

Vratit ću se na početak ovog članka  gdje sam napisala da se moj život srušija prije 10 godina.  Moram vam reć da to nije istina..Moja cura je uz svoje roditelje koji je neopisvo vole, živimo kao i svi drugi u današnjem svijetu u kojem ima  jako puno gorih stvari od dijabetesa..I neka nama dijabetesa isprašili smo ga toliko puta u životu i dokazali da smo mi jači od njega i tako će bit u budućnosti jer dijabetes ima jednu opaku tvrdoglavu i samostalnu vlasnicu koja mu neće dat disat jer su je tata i mama tako naučili.

Ivana Kečkemet – mama

 

Sretno udana, majka 3 preslatke djece, jedno s papirom DM1.

Leave a Comment

© 2017 WordPress Theme. Powered By Bitlers

Sviđa vam se naša stranica? Proširite glas svima.