28 SVI Dragi moji roditelji,
Ria je jutros pala u šećernu komu.
Prvi put u ove dvije godine otkako joj je dijagnosticiran dijabetes (s nepunih 3). Nadam se da se više nikada neće ponoviti.
Ne znam odakle da počnem…
Dakle, Ria se jutros probudila sa šećerom 5. Kao po običaju, dali smo joj inzuline Humulin R i N. Obično ih damo dok je još u krevetu, pošto smo u ove dvije godine zaključili da ovaj “brzodjelujući” i nije tako brzodjelujući, jer umjesto da počne djelovati za 30-40 min, kako stoji u uputama, njemu nekada treba i više od sat vremena. Pa ih joj tako damo dok je još u krevetu, netom prije nego što ustane, kako bi naša mala nestrpljiva izjelica mogla jesti čim prije.
Nakon što se tako još malo izležavala, šećer joj počeo naglo padat. Pogledala sam ju, pokušavala je ustati, a onda je samo zacvilila i stropoštala se natrag u krevet, s vriskom prepunim straha, kao da sanja neki užasan san. Dotrčala sam do nje i skenirala, aparatić je pokazao low. Počela se grčiti, sve jače i jače, cijelo joj se tijelo grčilo, vilica joj se isto počela grčiti, zagrizla si je jezik, slina pomiješana s krvlju počela je izlazit na usta. Doviknula sam suprugu da brzo donese glukagon. Drhtali smo oboje od straha, ali znali smo da moramo ostati što pribraniji kako bismo što bolje i što brže Riu izvukli iz kome.
Ja sam ju držala dok joj je on davao glukagon u nogu.
Ta velika i debela igla tako je teško ulazila, činilo nam se da nam nikako neće uspjeti da cijela uđe u tu malenu krhku nogicu. Navikli smo na male pen igle koje pod kožu ulaze kao maslac.
Ubrzo nakom glukagona prestala se grčiti. Ležala je nepomično, poluotvorenih očiju, kao biljka… Čulo se samo njeno teško disanje, kao neko hroptanje kroz slinu. Nastavili smo joj davati šećerni gel na usta jer je na to jedino mogla reagirati. Međutim, glukagon joj je toliko malo digao šećer, da se on ubrzo opet počeo spuštat. Mjerili smo skenerom, mjerili i iz krvi na trakicu. Kada sam vidjela da je šećer opet krenuo padat i da se u par navrata opet zgrčila, obuzeo me je neopisivi strah. Što sada, glukagon smo dali, ako se opet krene silovito grčit, nećemo joj moći više ništa dati niti na usta.
Nije mi bilo druge nego sam samo nastavila sve brže i više mazat usnice, desni, cijedit šećerni gel u usta, ne znam ni sama koliko sam onih tubica potrošila, a Ria je i dalje nepomično ležala polutovrenih očiju i samo je lagano oblizivala usne. U to smo vrijeme već bili u kontaktu s njezinim doktorom koji je rekao da ako ju ne uspijemo dobit nakon glukagona, moramo što hitnije u bolnicu.
Zvali smo hitnu. U međuvremenu dok je došla hitna, u tih deset minuta, uspjeli smo ju na svu sreću donekle vratiti k svijesti i šećer dignut na 10. Čak je i sjela, popila sok. Trebala je i pojest nešto, kako joj šećer ne bi opet pao. No, bilo joj je toliko loše da je samo cvilila, samo je htjela ležati u naručju i da ju se grli. Na kraju je jedva pojela par štapića. Ubrzo je sve povratila. Onda je zaspala, pa je opet povratila, pa opet zaspala. Bila je totalno izmoždena. Kao da je netko iscijedio iz nje svu njenu snagu. Šećer joj je sada bio 5 i počeo se opet lagano spuštati. Opet joj mažem usnice šećernim gelom te se lagano počela buditi. A onda je rekla, ja bih moje keksiće. Tu sam već nekako znala da počinje dolazit sebi. I tako, malo keksića, pa malo štapića… i napokon se počela osjećati bolje, toliko da se razigrala s mojom sestrom koja je u međuvremenu dojurila sva u strahu, što li će zateći, a suprug je s mlađom kćeri već bio krenuo, u vrtić pa na posao. Nisam mogla vjerovat da se Ria već nakon dva tri sata osjeća toliko dobro. Moja lavica. Uvijek je takva. Mali borac.
Sat vremena sigurno je trajala ta agonija dok ju nismo dobili da dođe k punoj svijesti. Najdužih sat vremena ikada u životu.
Nakon toga htjela je gledat crtić, svoju Angelinu balerinu, i gledajuć je ubrzo je zaspala te odspavala dobrih sat vremena, nakon čega se probudila kao da ništa nije bilo. Doslovno.
Na stolu je još stajao upotrijebljeni glukagon, pa me je pitala, a šta mama ovo tu radi?! Sjećala se samo povraćanja. Poslijepodne je htjela i do parka, a na kraju se šećer popeo i na 15. Pa sam si pomislila, neka, danas volim ovih 15. Nakon nekog vremena povisio se i na 25 pa smo ga jedva skinuli.
Doktor nas je zvao nekoliko puta pitati nas kako je. Na svu sreću sada je dobro i opet je ona stara. U svemu tome, sretni smo što smo uspjeli izbjeći bolnicu.
Šaljem i par fotki, da me krivo ne shvatite, nisam ih fotkala zato jer se želim prisjećat tog groznog događaja, niti su mi one drage, nego samo zato da oni koji to ne znaju vide što uistinu znači imati dijabetes tip 1. Znam da roditelji svih malih dijabetičara to itekako dobro znaju.
Dijabetes je konstantna briga, konstantno mjerenje šećera, konstantno računanje, promišljanje koliko dati inzulina, koliko dati ugljikohidrata, koliko će neka tjelesna aktivnost djetetu spustiti šećer, kada će inzulin najjače djelovati, kada će se on počet preklapat s drugim inzulinom, koliko će još djelovati, besane noći, isprekidan san, mjerenje noću, davanje noću nešto da pojede, pikanje noću da se skine visoki šećer. Pikanje po danu nekada i do 5-6 puta. Daješ sve od sebe i sebe cijelu, a onda se uz tvoju najbolju volju i maksimalnu kontrolu ipak (i opet) dogode nepredidljivi padovi ili skokovi… sve je to dijabetes.
