S godišnjim odmorom svi su pohrlili na more pa tako i mi. Sedmo ljeto u nizu s dijabetesom pretežno prođe u hipu, izrazito ovogodišnje, uz oscilacije hipera i hipa veće no ikad: moja curica od 8 godina ulazi u predpubertet.
…pa to je more, bit ću u plićaku, neću se glupirati ni skakati, malo ću plivati i roniti, igrat se u pijesku, ima ljudi na plaži koji će mi pomoći ako mi bude loše, spremila sam torbu već, i mobitel sam spremila pa te mogu nazvati, ako želiš, šećer mi je dobar, imam sada i Libre pa ću svako malo mjeriti, ponit ću jedan sok više, mogu i dvi marmelade, imam i ovaj paket bombona… HAJDE MAMAAAA, kad me pustiš na izlet, mogu valjda i na plažu! Mogu sve sama, a ti mi ne daš…!!
Novo okruženje, nova plaža, novi ljudi, novo iskustvo iskustvo s dijabetesom. Ove godine iscrpljujuće, budući da sam u 18. tjednu trudnoće, a Pauline želje i htijenja nikad nisu bila veća. I tako jednog jutra nakon doručka moja Paula izrazi želju da ode sama na plažu. To je samo pet minuta pješice od našeg smještaja, ona se osjeća dobro, neće joj biti ništa: “Pa to je more, bit ću u plićaku, neću se glupirati ni skakati, malo ću plivati i roniti, igrat se u pijesku, ima ljudi na plaži koji će mi pomoći ako mi bude loše, spremila sam torbu već, i mobitel sam spremila pa te mogu nazvati, ako želiš, šećer mi je dobar, imam sada i Libre pa ću svako malo mjeriti, ponit ću jedan sok više, mogu i dvi marmelade, imam i ovaj paket bombona… HAJDE MAMAAAA, kad me pustiš na izlet, mogu valjda i na plažu! Mogu sve sama, a ti mi ne daš…!!”, puhala je ljutica nerazumijevajući da mi se želudac uvukao od nervoze pri samoj pomisli nje na plaži bez nadzora – pa ta samo skače, pliva i roni i kad je šećer padne ispod 4! Kroz glavu su mi prošla prva ostavljanja: igraonice, rođendani, školski izleti, kampiranja, spavanja kod prijateljica, rodbine… ali, tu su uvijek bili odrasli koji bi uskočili, ako bi bilo nužno. Što je ona više gunđala, to sam se ja sve više opirala.
Nakon više od pola sata prepiranja, popustila sam. Shvatila sam da se trebam pomiriti s tim da je moja curica odveć odgovorna za svoj dijabetes. Bez obzira što joj je tek osam i pol godina, samostalno zna izmjeriti šećer, dati korekciju ili suspendirati pumpu, izračunati ugljikohidrate i pojesti. Uostalom, kad se tušira, to traje cijelu vječnost! Možda kupanje u moru ipak neće biti velika razlika. Kao da je bila svjesna svih mogućih posljedica, ako se ne bude striktno držala mojih uputa. Pojela je čokoladicu i rekla da je spremna. Pustila sam ju. Uz različita upozorenja i prijetnje koje sam joj je upućivala, vidjela sam da nije toliko zainteresirana za moju brigu. I dok se Paula kupala u moru, ja sam se kupala u znoju i stresu. U narednih sat vremena postala sam vrhunski redatelj horor filmova, uvjeravajući se da sam u međuvremenu zadobila Parkinsona. Mojoj panici nije bilo kraja sve dok se slatkica nije vratila s plaže. Izgledala je zadovoljno. Osim što je bila jako vesela, bila je i ponajprije važna što ništa nije pošlo po zlu, ali i zahvalna što sam joj vjerovala.
Sakrila sam suze i shvatila da je danas dan da ja naučim novu lekciju – svi naši slatkiši odrastaju i postaju samostalni, neovisno o našim mogućnostima prihvaćanja istog.
Ana Đuka – mama