20 RUJ Dijabetes TIP 1 (Diabetes mellitus type I)
Nekoć nazivan juvenilnim / mladenačkim, odnosno inzulin-ovisnim dijabetesom, tip 1 šećerne bolesti još i danas predstavlja svojevrsnu nepoznanicu koja pokreće kako znanstveno-istraživačke, tako i farmakoindustrijske krugove na stalnu dinamiku, nova saznanja i zahtjevne (ponekad i rigorozne) prilagodbe. Tip 1 šećerne bolesti podrazumijeva nedostatak vlastitog inzulina, uzrokovan oštećenjem beta stanica gušterače te gubitkom njihove funkcije; s obzirom na uzrok disfunkcije beta stanica, može se podijeliti na autoimuni (1A) i idiopatski (1B).
Na idiopatski dijabetes tip 1 (1A) otpada 90% slučajeva, a njegov uzrok leži u autoimunom inzulinitisu – kroničnom upalnom zbivanju u Langerhansovima otočićima beta stanica gušterače pri čemu tzv. autoantitijela ICA, IAA, IA-2, GAD i vlastite imunološke stanice (T -limfociti) „napadaju” i uništavaju stanice koje izlučuju inzulin. Njegova učestalost u svijetu konstantno raste (9% godišnje), a taj trend porasta je najizraženiji u najmlađoj dobnoj skupini (do 5. godine); incidencija u Hrvatskoj iznosi otprilike 9/100 000. U pojavljivanju bolesti važnu ulogu igra obiteljsko naslijeđe (sudjeluje velik broj inzulinskih gena) te se procjenjuje da krvni srodnici osoba oboljelih od dijabetesa imaju do puta veći rizik od pojave bolesti nego opća populacija.
Pojavljivanje dijebetesa tip 1 povezuje se također i sa godišnjim dobom (primijećena je najniža incidencija ljeti), virusnim epidemijama (dokazano je da coxackie B, citomegalovirus, enterovirusi, echovirusi, Epstein Barr virus, rotavirusi i virus parotitisa i rubeole „okidaju” pojavu bolesti), spolom (muškarci obolijevaju češće od žena), vitaminskim deficijencijama i mineralnom disbalansu (nedostatak vitamina D i cinka), stresnim događajima te još nekim čimbenicima rizika, za sada znanstveno nedokazanog djelovanja. Također je primijećeno da se dijebetes tip 1 pojavljuje nešto češće u osoba koje imaju još neku autoimunu bolest poput hipo- i hipertireoze, vitiliga, Addsonovr bolesti, celijakije i perniciozne anmenije.
Takva autoimuna destrukcija hormonskog tkiva štitnjače traje duže vrijeme kroz koje ne dolazi nužno do nagoviještaja simptoma; u najvećem broju slučajeva dolazi do naglog pogoršanja odnosno menifestacije bolesti tek uslijed nekog snažnijeg upalnog ili stresnog događanja u organizmu, kada potrebe za inzulinom porastu, a organizam ga sam ne proizvodi dovoljno (u nekim slučajevima uopće). Tipični simptomi koji najčešće dovode pacijenta na liječnički pregled su jaka žeđ i sušenje usta, polidipsija (povećan unos tekućine), poliurija (ičestalo i obilno mokrenje), gubitak kilograma, malaksalost i zamućenje vida. U tipu 1 šećerne bolesti dijagnostika je prilično jednostavna , uz izražene hiperglikemije (izrazito povišene koncentracije šećera u krvi), indikativne simtpome, pozitivna autoantitijela i nedostatak vlastitog inzulina (i C peptida). Jedina terapijska opcija je inzulinsko liječenje kojim se započinje odmah po postavljanju dijagnoze, a „zlatni standard” za liječenje tipa 1 je intenzivirana inzulinska terapija odnosno bazal-bolus liječenje (aplicira se kombinacija bazalnog inzulina produljenog djelovanja te nekoliko doza kratkodjelujućeg inzulina prije obroka).
Osim primjene inzulina, vrlo je važno temeljiti liječenje na zdravoj prehrani, redovitoj tjelovježbi i što zdravijem načinu života. Uz pomno planiranu prehranu, individualiziranu inzulinsku terapiju, i redovitu samokontrolu (mjerenje razine šećera u krvi glukometrom: natašte, prije svake aplikacije inzulina te povremeno 2h nakon obroka), terapijski cilj je postići dobru glukoregulaciju, što potvrđuje glikozilirani hemoglobin – HbA1c < 6,5%.
Ana-Marija Liberati-Čizmek, dr.med.
Preneseno sa dijabetes.hr
Bavim se volontiranjem u području dijabetesa preko 36 godine. Bio sam Predsjednik Zagrebačkog dijabetičkog društva u jednom mandatu, te dopredsjednik u 2 mandata. Trenutno volontiram u udruzi Mellitus Rijeka.
